Baš kao i ja, svi ljudi žele biti sretni.
Baš kao i ja, svi ljudi žele biti slobodni od svih oblika patnje.
Samo zato jer svi žele biti sretni, ne znači da u tome i uspijevaju. Isto tako, samo zato jer svi žele biti slobodni od patnje ne znači da u tome uspijevaju. Ako naša razmišljanja i ponašanja nisu u skladu s načinom na koji realnost postoji, posljedica će uvijek biti nelagoda, bol i patnja.
Način postojanja koji nije u skladu s realnošću je nemogući način postojanja.
Vjerovanje u nemogući način postojanja temelj je negativnih, destruktivnih stanja uma poput zamjeranja, ljutnje, mržnje, opsjednutosti, pretjeranog ponosa, ljubomore, pohlepe, želje za povrjeđivanjem i slično. Osoba preplavljena destruktivnim stanjima uma, govorom i tijelom poduzima akcije koje kreiraju sjemena budućih posljedica tj. osobnih iskustava koja će biti iste prirode kao i uzroci, što znači da će se buduća osobna iskutva biti fizička i mentalna patnja u različitim oblicima.
Jednostavno, kada postoje negativne, destruktivne emocije, fizička i mentalna patnja nepogrešivo slijedi, kao što sjena slijedi tijelo.
Kontinuirano ignoriranje načina na koji realnost postoji zamašnjak je uzročno-posljedičnog kotača ljudske mentalne i fizičke nelagode i patnje.
Način razmišljanja koji kontinuirano ignorira ispravan način na koji realnost postoji je način razmišljanja koji vjeruje u nemogući način postojanja.
Zbog toga ovaj teskst istražuje razliku između mogućeg i nemogućeg načina postojanja svih stvari i realnosti.
Namjera ove analize je suočiti se s korijenom ljudske fizičke i mentalne patnje te u potpunosti onemogućiti i ukloniti zamašnjak kotača svih mentalnih i fizičkih nelagoda i patnji, nasuprot beskonačnom tretiranju simptoma.
Esencija probuđenog uma
Sreća nije stvar koju se može nabaviti, jer da jest svi bi je imali u izobilju. Sreća bi bila na akciji u shopping centrima i oni koji imaju najviše novaca imali bi najviše sreće. Znamo da to nije tako.
Ako sreća nije stvar koju se lako može nabaviti, postoji još samo jedna mogućnost – sreća je posljedica uzroka i uvjeta.
Zanima li nas uistinu održiva sreća korisno je upoznati se s uzrocima i uvjetima koji je čine mogućom i učiniti te uzroke i uvjete neodvojivima od svog života i načina razmišljanja.
Isto tako, patnja i svi oblici nelagoda nisu stvar koju se tek tako može odbaciti poput štapa, jer da jest nitko ne bi patio. Znamo da to nije tako i da ljudi pate na nebrojeno mnogo načina. Ako patnja nije stvar koju se može odbaciti, postoji još samo jedna mogućnost – patnja je posljedica uzroka i uvjeta.
Zanima li nas uistinu biti slobodni od patnje i svih oblika nelagode korisno je istražiti koji uzroci i uvjeti patnju čine mogućom i učiniti ih nepostojećima.
Postizanje sreće i patnje u životu ovisi o aktivnostima riječi i tijela, a ono što tome prethodi su misli i način razmišljanja koji ovisi o stanju uma.
Iz iskustva znamo da stanja uma mogu biti pozitivna, negativna i neutralna.
Negative stanja uma su sva ona stanja uma koja jednom kada se razviju, prethodno smireni um postaje uznemiren, napet i nesretan. Jednom kada je um nesretan, sva ljepota života nestaje. Negativna stanja uma djeluju i na tijelo koje se počinje znojiti, ubrzava se rad srca, nastaju problemi s probavom, nesanica, raste krvni tlak, slabi imunitet.
Jednostavno, negativna stanja uma nemaju niti jednu drugu funkciju osim da uznemiruju i povrjeđuju i muče onoga tko ih iskušava, kao i ljude oko te osobe.
Negativna stanja uma nemaju niti jednu korisnu funkciju za ljude.
Pozitivna stanja uma su sva ona stanja uma koja um čine smirenim, opuštenim i blagotvorno djeluju na misaone procese kao i na uravnoteženi rad srca i krvni tlak, sve vitalne funkcije, harmoniju autonomnog živčanog sustava, bolji san, imunitet općenito, a ima dobronamjeran utjecaj i na ljude u okolnini.
Hipotezu koju istražujemo ovim tekstom je:
“Negativna stanja uma nisu u skladu s realnošću, a pozitivna jesu.”
U istraživanju ćemo prvo krenuti od analize uzroka zbog kojega nastaju negativna stanja uma.
Što je uzrok zbog kojega nastaju negativna stanja uma?
Ako sada zamislite cvijet poput suncokreta na livadi, on izgleda samostalno i potpuno neovisno od svega što ga okružuje.
Postoji li suncokret zapravo onako kako na prvi pogled izgleda?
Kada bi suncokret postojao neovisno kako na prvu izgleda to bi značilo da ne postoje nikakvi uzroci i uvjeti koji ga omogućuju niti koji djeluju na njega. Nadalje, to bi značilo da suncokret nema nikakve dijelove, niti da postoji promatrač koji mu je dodijelio ime “suncokret”.
Kada pobliže analiziramo, suncokret je nastao zahvaljujući sjemenu koje su oprašivači poput pčela ili vjetra donijeli na određeno mjesto. Nadalje, suncokret ovisi o mineralima iz zemlje, sunčevoj svjetlosti, vodi. Isto tako, suncokret ima i dijelove poput korijenja, stabljike, listova, latica, tučka, peludi itd. Ako tome dodamo da ime “suncokret” nije došlo od suncokreta, već od ljudi koji ga promatraju, lako je zaključiti da suncokret ne postoji na neovisan nego međuovisan način.
Zapravo među uzrocima, uvjetima i dijelovima koji čine suncokret niti jedan od njih nije suncokret. Suncokret je pun neborjeno uzroka, uvjeta i dijelova koji ga čine mogućim, ali je prazan samoga sebe. Zato jer detaljnom analizom ne može se pronaći niti jedan dio, uzrok ili uvjet koji se zove suncokret.
To ne znači da suncokret ne postoji jer ga vidimo osjetilom oka, možemo ga dodirnuti, ima svoju funkciju. Ono što ne postoji je neovisan način postojanja suncokreta.
Svi fenomeni promatranja mogu postojati samo na jedan od dva načina: ovisno ili neovisno.
Ako stvari i fenomeni postoje ovisno, to znači da ovise o uvjetima, uzrocima i maju dijelove, dodijeljeno im je ime i mijenjaju se u vremenu.
Ako stvari i fenomeni postoje neovisno, to znači da ne postoji niti jedan uvjet i uzrok koji može djelovati na taj fenomen, kao niti da ne postoje dijelovi, niti promatrač koji daje ime. Neovisno postojanje je potpuno samostalan, izoliran način postojanja.
Lako je zaključiti da suncokret postoji na ovisan način. Štoviše, samo postojanje suncokreta odmah implicira postojanje uzroka, uvjeta i dijelova, te promatrača. Ako limitiranim načinom razmišljanja ignoriramo ovisan način postojanja suncokreta tada zanemarujemo i odbacujemo kontinuirani proces nastajanja, postojanja i nestajanja nebrojeno mnogo uzroka, uvjeta i dijelova koji su maternica iz koje se rađa i postoji suncokret.
Baš kao u slučaju suncokreta, postojanje ljudskog bića implicira postojanje nebrojeno mnogo uzroka, uvjeta, dijelova koji su zaslužni za postojanje tog ljudskog bića. Koje god ljudsko biće postoji, jasno je postojanje majke i oca, obitelji, hrane, učitelja koji su pomogli da nauči slova i brojeve koji postaju temelj svih učenja kasnije, liječnika i medicinskog osoblja koji su mu pomogli kada je bilo potrebno, prijatelja, knjiga…itd. Da bi ljudsko biće nastalo, raslo i napredovalo, potrebno je nebrojeno mnogo uzroka i uvjeta i zato ljudsko biće postoji na ovisan način.
Nadalje, pošto ljudi, ostala živa bića i okoliš međusobno djeluju jedni na druge, realnost postoji na međuovisan način.
Kontinuirano ignoriranje međuovisnosti tj. vjerovanje u samostalan, neovisan način postojanja, u tibetanskoj neuroznansoti zove se vjerovanje u nemogući način postojanja ili jednostavno neznanje.
I to ne bilo kakvo neznanje, već kontinuirano nepoznavanje i ignoriranje međuovisnosti.
Um koji ne razumije međuovisnost kao glavni način postojanja realnosti na realnost nameće konstrukt neovisnog postojanja koji nije logički održiv niti u skladu s inteligencijom i zdravim razumom.
Taj um neznanja je dominantni uzrok svih osobnih i kolektivnih nelagoda, nesreća, boli, ratova, tuga i patnji.
Um neznaja koji ne živi u skladu s mudrošću međuovisnosti glavni je generator negativnih emocija prema drugima i prema sebi.
Um neznanja je um dvostruke fiksacije.
Um dvostruke fiksacije postavlja krutu granicu između sebe i drugih. S jedne strane je usmjeren na sebe i vjeruje da je potpuno odvojen od drugih te za sebe želi ugodu, sreću i uživanje. S druge strane usmjeren je ne druga živa bića i okoliš od kojih želi da ga snabdijevaju sa zadovoljstvom, užitcima i srećom. Ako um neznanja dobija zadovoljstvo i ugodu, smiren je, ako dobija neugodu tada je uznemiren.
Takav um uvijek oscilira između kratkotrajne smirenosti, žudnje i ljutnje te nikada ne može iskusiti život u svoj punini i postići istinsku, održivu sreću. Baš kao što igla s dvije “špice” nikada ne može ništa zašiti.
Um koji ignorira međuovisnost je limitiran i usmjeren većinom na sebe, zanemarujući dobrobit i važnost ljudi i bića s kojima je međuovisno povezan. To je isto kao da smo zainteresirani za dobrobit svojeg tijela, ali nas nije briga ako nam je jedna ruka ranjena i krvari.
Način razmišljanja dvostruke fiksacije koji vjeruje u nemogući način postojanja ono je što želimo otpustiti i osloboditi krutost koju kreira nerealan način razmišljanja usmjeren na neovisno postojanje. Razmišljanje i razumijevanje međuovisne prirode postojanja svih ljudi i okoliša ima potencijal otpustiti nerealnu kreaciju uma dvostruke fiksacije koji je podloga za sve negativne emocije. Zbog toga je spoznaja o mudrosti međuovisnosti neizmjerno dragocjena kao alat za postizanje dobrobiti za sebe i sve one s kojima smo povezani.
Kada bi neovisno, samostalno postojanje bilo realnost, ne bi imali izbor, ali na sreću samo malo logičke analize dokazuje da neovisan oblik postojanja nas, drugih ljudi, bića i okoliša nije održiv.
Ako nam je stalo do dobrobiti vlastitog tijela i lijeva ruka je u plamenu, desna ruka će se svakako pobrinuti za nju.
Isto tako, ako nam je stalo do vlastite dobrobiti, pobrinut ćemo se za dobrobit onih elemenata s kojima smo povezani na međuovisan način.
Što je probuđeni um?
Probuđeni um je način razmišljanja koji razumije i živi u skladu sa spoznajom da je realnost međuovisnost čija esencija je suosjećanje. Zbog toga je probuđeni um prostran, otvoren i dobronamjerno usmjeren prema dobrobiti drugih ljudi, živih bića, okoliša i sebe.
Um koji vjeruje u nemogući, kruti, neovisan način postojanja realnosti podloga je za razvoj negativnih emocija koje su uzrok negativnih i grubih riječi i akcija koja povrjeđuju sebe i druge. Posljedica takvog ponašanja su iste prirode kao i uzroci, što znači negativne, nepovoljne okolnosti za tijelo i um.
Nasuprot tome, probuđeni um je najbolja podloga za razvoj pozitivnih emocija koje su uzrok pozitivnih i dobronamjernih riječi i akcija prema sebi i drugim ljudima i bićima. Posljedica takvog ponašanja su pozitivne, dobronamjerne posljedice s kojima se zbog toga susrećemo. Takav uzročno-posljedični proces uvijek vodi sretnim okolnostima, većoj dobrobiti, boljem zdravlju i ima nebrojeno drugih koristi.
Među pozitivnim emocijama ili vrlinama, najmoćnije su ljubav i suosjećanje. Ako sve vrline usporedimo s rasvjetnim tijelima, među njima ljubav i suosjećanje bi opisali kao sunce.
Razlog za to je jednostavan ako razmislimo što je moguća definicija najdestruktivnije sile ljudskog uma, ljutnje (mržnje, želje za uništenjem): um koji vidi objekt, promatra ga kao iritantan, želi ga ukloniti, a ako treba će ga povrijediti i uništiti.
Definicija potpuno suprotna toj definiciji je: um koji vidi objekt, otvoren je prema njegovoj dobrobiti, pomoći će u njegovoj dobrobiti ako može, a ako ne može nikada ga neće povrijediti. To je definicija ljubavi i suosjećanja.
Prema tim definicijama ljutnja i ljubav ne mogu postojati istovremeno i međusobno se isključuju. Što je jedna jača, druga je slabija. Zbog toga je praksa ljubavi i suosjećanja prema sebi i prema drugim ljudima glavna odlika razmišljanja sretnog, samopouzdanog, smirenog i hrabrog uma. Ne zbog toga jer je to nametnuto od strane nekog autoriteta, već zbog logičkog razumijevanja takvog načina razmišljanja kao jedinog podržanog od realnosti.
Ljubav i suosjećanje glavna je praksa probuđenog uma. Um usidren u ljubavi i suosjećanju je poput sunca oslobođenog od oblaka koje sja svima bez iznimke, kao što je sunce vidljivo na svim vodenim površinama na zemlji.
Praksa ljubavi i suosjećanja je praksa dobrog srca. Dobro srce je kvaliteta koju slijepi vide, gluhi čuju, a oni kojih nema je osjećaju.
Za osobu koja ima dobro srce ima bolje zdravlje, ljepši izgled, bolji san, uravnoteženiji tlak, šećer u krvi, za tu osobu hrana ima bolji okus, djeca te osobe su sretnija, obitelj te osobe je sretnija, čak se i životinje bolje osjećaju pored takve osobe. Nitko se uz osobu koja prakticira dobro srce ne osjeća prestrašeno niti ugroženo i zato je takva osoba ukras ovog svijeta.
Jer život bez dobrog srca je kao život bez ptičjeg pjeva – sve stvari su tu, ali nešto fali.
Dobro srce iskreno je usmjereno dobrobiti drugih i aktivno radi na tome te na taj način postiže najveću dobrobit i za sebe. Bez tog razumijevanja, um je stalno okupiran samim sobom i razmišlja: “Ova osoba me ne voli”, “Kako se usuđuju tako ponašati prema meni”, “Ovi me žele povrijediti”, “Kako imati što više užitaka za sebe?” i beskonačne druge misli koje postaju otrov uma.
Umjesto toga, osoba koja prakticira dobro srce ujutro se probudi s mišlju: “Što danas dobro i plemenito mogu učiniti za druge, sada?”, “Kako uvijek drugima dati najbolje od sebe?”
Za osobu koja prakticira i zbližava se s praksom dobrog srca otvara se novi smisao života, raste entuzijazam i životna radost. Dobro srce tako postaje utočište za sve umorne od puta na stazi života i svjetionik prema kojemu usmjeravati brod života.
Jer ono najvrijednije što uvijek nosimo sa sobom je ono lijepo i dobronamjerno što smo rekli i dali drugima. Zbog toga se kaže:
Ako želite očistiti prošle negativnosti, prakticirajte dobro srce.
Ako želite akumulirati vrline i pozitivan mentalni potencijal, prakticirajte dobro srce.
Ako želite činiti najbolje za sebe, prakticirajte dobro srce.
Ako želite činiti najbolje za druge, prakticirajte dobro srce.
Ako ste tužni, da ne postanete depresivni, prakticirajte dobro srce.
Ako ste sretni i uspješni, da ne postanete puni sebe i arogantni, prakticirajte dobro srce.
Dobro srce je najdragocjeniji plod na stablu razvoja ljudskog intelekta.
Probuđeni um je um koji to razumije na dubokom emotivnom nivou i spoznaje da je moguće transformirati um i usidriti ga u ljubavi i suosjećanju, bez obzira na kojoj točki životnog puta se sada nalazi. Moguće je.
Zato jer um i način razmišljanja, baš kao i svi drugi fenomeni na svijetu, ne postoji na krut, izoliran i nepromjenjiv način kako na prvu izgleda i može se promijeniti u skladu s realnošću. Može otpustiti sve nepotrebne terete prošlosti, odbaciti lance nakupljenih negativnosti i odvezati čvorove krivih uvjerenja temeljenih na vjerovanju u nemogući, neovisan način postojanja.
Na isti način kao kada se u špilji u kojoj je tisuću godina bio mrak, pojavi samo jedna zraka svjetla. Mrak više nije moguć.
Dotaknut zrakom svjetla mudrosti međuovisnosti, mrak vjerovanja u nemogući način postojanja u potpunosti nestaje. Nestaje jer nije temeljen na realnosti.
Kao kada sanjamo da nas proganjaju grozne zvijeri, zmajevi, gladni lavovi, tigrovi, razbojnici s mačevima, a mi bosi, prestrašeno bježimo po užarenoj zemlji punoj staklenih krhotina i bodljikave žice. I onda se u jednom trenutku probudimo. Ahhhh koje olakšanje. Pa to nije realnost.
Isto tako, realnost nije neovisno postojanje ljudi, stvari, događaja, tuđih riječi. Realnost je mudrost međuovisnosti čija esencija je suosjećanje i zato je način razmišljanja koji to spoznaje i živi u skladu s time glavni uzrok osobne i kolektivne dobrobiti.
Kada postoji praksa dobrog srca, postojat će i povjerenje među ljudima. Ako postoji povjerenje, postojat će prijateljstvo. Ako je prijateljstvo temeljeno na iskrenoj motivaciji ljubavi i suosjećanja, postojat će harmonija. Ako postoji harmonija, ljutnja, mržnja, pohlepa, ratovi, strahovi, krize i patnje ne mogu postojati.
Praksa dobrog srca natopljenog ljubavlju i suosjećanjem nuklearna je energija ljudskog uma jača od svih nuklearnih bombi zajedno jer praksa dobrog srca je u skladu s realnošću te željama i nastojanjima svih ljudi i živih bića.
I zato je probuđeni uma, put inteligentnih, samopouzdanih, hrabrih i sretnih ljudi koji mijenjaju svijet na bolje i imaju moć spasiti čovječanstvo.