Ograničena inteligencija čovjeka nasuprot neograničenoj inteligenciji prirode

Proljeće stiže.

Ono što je bilo nevidljivo i postojalo samo u potencijalu, postaje vidljivo.

Uskoro će livade oko nas postati ukrašene cvijećem neponovljivih boja, spontano razbacanih po zelenom oceanu sastavljenom od travki beskonačno različitih nijansi zelene boje koje proljetni povjetarac nježno miluje i u savršenom skladu valova nečujno raznosi zavodljive, slatkaste mirise proljeća i poklanja ih svima oko livade i još puno, puno dalje od toga.

To znaju i pčele i ostali oprašivači koji privučeni ljepotom i mirisom cvijeća dolaze na livadu. Ipak, koliko god cvijeće bilo privlačno, pčela sa sobom ne može uzeti cijeli cvijet. Zato pčela sa cvijeta odnosi samo ono najvrjednije – nektar. I pčela to čini tako vješto da ni na koji način ne nagrđuje ljepotu ili miris proljetnog cvijeća. 

Nakon što napusti cvijet, korist koju pčela može od nektara imati samo za sebe, vrlo je ograničena i kratkotrajna. Zato ona leti natrag u košnicu i dijeli nektar s ostalim pčelama. Na taj način pčela potiče dobrobit i procvat cijele zajednice pčela. Pčela to čini jer je ispravno.

Čini to jer zna da sve pčele u njenoj zajednici žele lijepo, zdravo i čisto okruženje. Pčele iz njene zajednice ne žele ružno, prljavo ili uznemirujuće okruženje. Sve pčele iz košnice žele život.

Prema tome, kada se pčela ponaša na način koji uključuje podržavanje dobrobiti svih članica kolonije pčela, to je jedini oblik ponašanja koji je u potpunosti podržan od zakona prirode i realnosti.

Okruženje u kojem se pčele međusobno podržavaju uzrok je mnogo radosti. Kada su pčele radosne, zadovoljno nastavljaju svoj rad prikupljanja nektara i oprašivanja, a to omogućuje život na cijeloj livadi. Bez pčelinjeg rada, ne bi postojalo više od polovice vegetacije na planetu Zemlji.

Svojim neumornim radom poučavaju nas što je to ispravno življenje.

Jer sve dobro, lijepo, korisno i plemenito na ovom svijetu posljedica je rada i brige za dobrobit drugih.

Sve sramotno, bijedno, uništavajuće i tužno na ovom svijetu posljedica je rada i brige samo za sebe i krug istomišljenika oko sebe.

Ubijanje drugih je bijeda koja dolazi iz želje za povrjeđivanjem ljudi, živih bića, imovine i prirodnog staništa, izostanak milosti, sramota civilizacije i cijelog društva.

Kada su kreirani uzroci slijedit će i posljedice.

Posljedice koje slijede uvijek su iste prirode kao i uzroci. Baš kao što iz sjemena jabuke može izrasti samo stablo jabuke, nikada stablo kruške.

Zato će se oni koji siju sjemena povrjeđivanja, uzimanja života i uništavanja drugih, sretati s posljedicama bijede, patnje i destrukcije.

Nažalost, samo pojačavajući ono što pokušavaju eliminirati, u tom začaranom krugu patnje i izostanka istinske radosti života.

Do sada svi mi ljudi na Zemlji na ovaj ili onaj način imamo neku vrstu iskustva rata i razumijemo da su posljedice uvijek bolne.

I zbog toga da od danas svi vojnici odluče spustiti oružje, rat ne bi više bio moguć, zar ne?

Štogod političari izbezumljenih, neobuzdanih, mračnih umova odlučili, čime god pokušali opravdati ubijanje drugih živih bića i izostanak milosti, da svi vojnici spuste oružje, prerane, nasilne smrti, amputirani udovi, zaplakane majke i očevi, žene i djeca, rane na tijelima i u srcima – ništa od toga više ne bi postojalo.

I ljudi bez suosjećanja prema ljudskoj patnji više se nikada ne bi mogli poigravati tuđim životima.

Uzroci ogromne patnje i straha bi nestali, posljedice za procvat čovječanstva bile bi veličanstvene.

Oružje ima funkciju da donosi patnju – uništava sve što dotakne i oduzima život.

Iskra ugašena u pravom trenutku, spasit će šumu od požara.

I zato, ne bi li bilo najmudrije za sve ljude, sve životinje i cijelu planetu Zemlju da svi vojnici u cijelom svijetu spuste oružje danas?

Zašto?

Zašto ne?

Zato jer je to ispravno i nitko ne može logički konzistentno dokazati da je suprotstaviti se ubijanju, razaranju i uništavanju neispravno.

Nemoguće? Možda je nemoguće, a možda je moguće. Za pčele je moguće.

Bolje pitanje je, kako bi točno izgledao naš svijet i svakodnevni život da to postane moguće? Što bi to značilo za djecu koja danas odrastaju u svim dijelovima svijeta? Što bi to donijelo svim ljudima? Što bi to značilo za univerzalno zdravlje svih nas ljudi?

Postoji li ijedno normalno ljudsko biće koje duboko u sebi ne želi mir i sretno, poticajno, zdravo životno okruženje?

Za Zemlju kao slobodnu, demilitariziranu planetu na kojoj ljudi žive u miru sami sa sobom, jedni s drugima i s prirodom.

Zašto ne?

Neograničena inteligencija prirode stalno pokazuje da su procvat, ljepota života i harmonija mogući.