
Dječaci i labud
U neko davno doba koje je bilo puno prije našeg vremena, daleko u šumi na jednom jezeru živo je predivan, bijeli labud. Labud je bezbrižno plovio jezerom i uživao u lijepom danu.
S jedne strane jezera, jedan dječak po imenu Anđelo, promatrao je labuda i divio se njegovom plemenitom držanju, izgledu i njegovoj čistoj bijeloj boji.
S druge strane jezera, drugi dječak po imenu Pucko, promatrao je labuda i poželio ga je za sebe. Pripremio je luk i strijelu, usmjerio je prema labudu i pogodio ga u krilo.
Labud je ispustio krik i pognuo glavu. Nije više imao plemenito držanje i bio je ranjen i nemoćan.
Prvi dječak, Anđelo je sa suzama u očima otrčao labudu u pomoć. Doveo ga je do obale, izvadio mu strijelu i liječio ranu.
Nakon toga do njih je došao drugi dječak, Pucko koji je labuda pogodio strijelom i zahtjevao je od Anđela da mu ga preda jer da ga on nije pogodio strijelom, ne bi sada bio u njegovim rukama.
Dječaci su se svađali o tome kome labud treba pripasti – onome koji ga je pogodio strijelom ili onome koji mu je liječio ranu i pomogao da ostane živ.
Naposlijetku su otišli na kraljevski sud. Glavni sudac nije htio na silu odlučiti između dva dječaka i prepustio je odluku labudu. Kada su čuvari pustili labuda u sudnicu, odmah je otrčao Anđelu, dječaku koji mu je liječio ranu i spasio život.
Kada bi labud mogao govoriti, što bi rekao Pucku, dječaku koji ga je pogodio strijelom?
Kada bi labud mogao govoriti, što bi rekao Anđelu, dječaku koji mu je spasio život?